Kuba – povratak u izgubljeno djetinjstvo

Dok promatram sada već uobičajene scene na ulicama, upijam osmijehe s  lica prolaznika i pogledom hvatam zrake sunca izgubljene u labirintu oblaka koji prekrivaju jutrošnje nebo, dva sasvim nenapadna šuma iz zvučnika vraćaju me u sadašnjost.

“Buonas dias…” i uobičajeni intro o logističkim detaljima kojima se započinje svaka turistička ekskurzija. Na Kubi sam već više od tjedan dana i danas putujem za Trinidad. Kalendar tvrdi kako se prekosutra vraćam kući iako nemam taj osjećaj. Zapravo prvi put nemam želju vratiti se s godišnjeg. Ne znam zašto, ali želim ostati.

IMG_4813

“Kuba je multirasna država. Naša povijest nas je sve pomiješala pa tako danas 65% stanovništva Kube čine bijelci, 25% su mulati, 10% su crnci. Ima Kubanaca i azijskog prodrijetla, uglavnom Kineza i Vijetnamaca.  Mi smo svi Kubanci.

Na Kubi je prisutno više religija. Najviše je katolika, preko 60%. Zatim slijedi vudu sekta santerija, imamo i muslimane, židove i pripadnike nekih drugih manjih religija. Ali kod nas nemamo probleme s religijama. Mi smo svi Kubanci.

Često možete vidjeti navečer ispred kuća jedan stol sa četiri stolice. Mi, pogotovo stariji Kubanci, volimo igrati domino. Pa tako često možete vidjeti za stolom možda jednog crnca, mulata i bijelca. Jedan je vjerojatno pripradnik santerije, dva su katolici, jedan je možda ateist. Nama to nije bitno i nikoga to zapravo ne zanima. Mi smo svi Kubanci.”

Tako je Patricia, naša današnja pratiteljica na putu prema Trinidadu, započela svoj uvod o Kubi na svom tečnom njemačkom za kojeg se kasnije istog dana ispostavilo kako ga uči tek četiri mjeseca. Zauvijek će ostati enigma o tome kojeg bi intenziteta kulminacija moje romanse s Kubom toga dana bila da me je kojim slučajem okruživalo brojnije društvo sa slavenskog umjesto germanskog govornog područja. Možda je i bolje ovako. Ovako sam imala priviliegiju na katarzu i jasan odgovor zašto ne želim natrag kući.

Po robotizirano indiferentnim izrazima lica mojih suputnika moglo se zaključiti kako ih se uvod i nije nešto dojmio. Istina, iste se informacije mogu pročitati i u završnom poglavlju Lonely Planet vodiča naslovljenom „Kuba danas“. Ništa novo. Osim tona kojim su izrečene. Osim emocije kojom su portretirane. Osim uvjerljivosti kojom su doživljene.

Mi smo svi Kubanci.

IMG_4665

Zvuči poznato. Zvuči tako domaće. Zvuči kao deja vu. Zvuči kao stih jedne stare pjesme Doris Dragović koja mi se zavrtila u mislima.

“Hej Jugoslaveni, nek’ se čuje glas. Mi smo slični stijeni jer bratstvo spaja nas…”

(Za sve one koji možda ne znaju, u stihu spomenuti je narod koji je nekada živio u Jugoslaviji. Činili su ga Hrvati, Srbi, Bosanci, Hercegovci, Crnogorci, Slovenci, Makedonci. Jednom riječju – tadašnji Jugoslaveni).

Uvod se nastavio sa objašnjenima valuta i razlika između kubanskog pesosa i konvertibilnog pesosa, različitostima vegetacije, faune… sve unaprijed štreberski apsolvirane teme tako da sam si mogla dopustiti luksuz  jedne duge šetnje raznim uličicama misli kojima me mi corazon u ovom trenutku odlučio navigirati.

Prvog dana na plaži upoznale smo jednog tipičnog Kubanca. Ime mu je Aleksej. Prezime Smith. Za prijatelje – Alex. Za one kojima je bitno – crnac. Za one kojima nije, do kraja putovanja Alexu sam postala sister, samim time on meni brat. Ok, možda mi postane i kum ako moja najbolja prijateljica koja je bila sa mnom na putovanju odluči pristati na njegovu bračnu ponudu. Bez brige, ima i brata  za mene. Ali o tome nekom drugom prilikom.

IMG_4720 (2)

Kubancima odgovor „Croatia“ na pitanje odakle si ne govori baš puno. Ali zato „Croacia“ govori puno. Alex je, recimo, nakon tog odgovora imao pitanje „Kako si?“ na tečnom hrvatskom. Neki drugi su imali asocijaciju na Zagreb, Dubrovnik, Davora Šukera. Svi uglavnom na bivšu Jugoslaviju i Tita. Za razliku od ostalih dijelova svijeta, na Kubi moja izblajhana kosa i porculanska put koja se brzinom svjetlosti transformira u nijanse ružičaste bez obzira na zaštitni faktor nisu asocirali na Rusiju nego na Njemačku. Što je gore, teško je prosuditi. Na moju sreću, za razliku od jednog i drugog, nakon „Croacia“ palac je gore. A zašto? Kuba se nalazi u top 10 svjetskih zemalja po svojoj pismenosti zahvaljujući besplatnom obrazovnom sustavu. Ali pismenost na Kubi je daleko od sposobnosti pisanja i čitanja. Definira ju širina znanja, koju eto mogu potkrijepiti činjenicom kako je Alex našu zemlju ne samo geografski nego i povijesno točno locirao, a onda još dodao i ostalih pet republika bivše države uključujući i recitaciju njihovih glavnih gradova. Bez greške.

Pitam se koliko bi građana svih tih republika, pogotovo mlađih generacija, danas palo na nekom kvizu na kojem bi se postavilo to pitanje. Čisto retorički uz utopističku nadu kako bi me statistika ipak ugodno iznenadila. I kako ovo moje retoričko pitanje nije ništa drugo nego onaj karakteristični balkanski poriv podcjenjivanja vlastitih sposobnosti. Teško. Jer kroz naših 10 dana boravka na Kubi nekoliko puta smo dobili pitanje na koje nismo imali odgovor. Najtužnije od svega je to što ga nažalost nitko nema. Ili ima, ali nam ga nije na glas rekao.

Mi smo svi Kubanci.

Vraća mi se misao na tu rečenicu. Isprepliće se sa stihovima već spomenute pjesme. Miks dopunjava pitanje koje sam već nekoliko puta čula.

“Hrvati i Srbi. Zašto se vi ne volite? Živjeli ste u istoj zemlji, jezik vam je sličan. Stalno se svađate i ratovali ste. Zašto se vi ne volite?”

10.000 kilometara udaljeni od Kube, uz predsjednika bivše države koji je obožavao cigare iz baš ove zemlje, zlatnu kopačku sa Svjetskog prvenstva iz ’98.,  treća stvar na listi sinonima za Hrvatsku je… kako je uopće politički korektno definirati? Mržnja kao doslovni prijevod sa engleskog mi se čini pregrubom…

Neljubav? Intolerancija? Netrpeljivost?

Trebam li uopće tražiti definiciju? Možda je dovoljno reći „znaš ono… mi i Srbi… “ jer očito je kako smo po tome poznati u svijetu. A možda ćemo angažirati neku svjetsku organiziaciju ili pakt da nam definiraju status veze?

Sramim se jer ne znam odgovor.

Gledam palme (kažu kako ih ima više od 80 vrsta na Kubi) kako se isprepliću sa safirnim nebom i poigravaju propuštajući pokoju zraku sunca u mom pravcu. Zamišljam vlastitu light shakespearovsku verziju sažetaka nekog eseja na temu odnosa dviju republika bivše države.

It’s complicated.

Hrvatska i Srbija hodali su neko vrijeme prije nego su svoju vezu okrunili brakom. Iako se mnogi danas kune kako je taj brak bio naštiman i bez imalo emocija, teško mi je povjerovati u to. Djelovali su sretno jedno s drugim, živjeli skupa, bili jedno, dijelili budget i zajedno putovali po svijetu. Svi su ih znali i isticali kao primjer uspješne obitelji. Ali rekao bi Tolstoj:

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Vjerojatno zbog monotonije i nedostatka avanture u godinama koje su proživjeli skupa, jednog jutra oboje se probudiše sa idejom kako to zapravo više nije to. „Nije do tebe… ja sam se promijenila, želim više…“ počelo je kao miran razgovor, ali se retorika brzo izmijenila. Kad se ego osjeća ugrožen, onda racionalnost nema pravo glasa. Prvo su se počeli nabacivati dijelovima namještaja, onda su u cijelu priču upleli susjede, a na kraju je intervenirala i policija. Mukotrpna i agresivna brakorazvodna parnica trajala je nekoliko godina. Teško je reći je li ikoja strana pobjedila, nekako se čini kako su svi bili pobjeđeni.
Nakon svih ovih godina, može ih se ponekad sresti u izlasku s drugima. Tvrde kako je sve to platnoski i oboje se službeno još uvijek deklariraju kao singl.   I ja ih sretnem povremeno. U licima političara na vijestima koji se kunu u to kako je njihov razvod bio najbolje što im se ikada desilo i kako od tada i jedno i drugo pamte samo sretne dane. Sretnem ih i u pogledu generacije trećeg doba dok mršavom rukom podiže poklopac kontenjera i štapićem pretura po smeću. Do prije nekoliko godina tražili su plastične boce. Sada izvlače kruh i ostatke hrane. Strpljivo prelaze tim drvenim štapićem s jedne strane na drugu kao da se nadaju kako će igrom slučaja naići na izgubljeno dostojanstvo.

IMG_5235

Kažu kako su ih i djeca napustila. Rasula se po svijetu, rijetko navraćaju kući. Više im i ne pišu.

“Pametan se srami onog čime se budala diči.Tako je govorio moj pokojni dida.

Promatram drugog vozača koji odmara od prvog dijela putovanja. N-ti zgodni primjerak ovdje. Zar je moguće da je svaki primjerak muškog roda u ovoj neiskvarenoj kubanskoj realnosti nestvarnoj prosječnom došljaku sa Zapada baš tako zgodan? Ako je svjetsko bogatstvo neravnomjerno raspodjeljeno duž meridijana i paralela zapostavilo ovaj raj na zemlji, onda se to definitivno kompenzira koncentracijom, u našim krajevima itekako endemske,  #VidiKakoJeLijep vrste.

Moje opako precijenjene sunčane naočale dovoljno su tamne pa vjerojatno ne može skužiti kako buljim. A i istina je kako ne buljim u onom smislu jer prsten na ruci sam skužila i prije nego sam ušla u bus. Ženski um je valjda tako programiran da natjera oko da uoči sve relevantne informacije pri inicijalnom skeniranju pripadnika muškog roda pa onda odabere playlist obrazaca ponašanja. Zaista ne buljim nego ga promatram svojim iskvarenim kapitalističkim vidom i pokušavam povući paralele tamo gdje ih je realno nemoguće povući. Kao da u geometrijskom zadatku ravnalom pokušavaš povući liniju između dvije točke otisnute na prednjoj i stražnjoj stranici istog papira.

Ništa na njemu nije skupo, onako zapadnjački skupo. Čitaj: markirano. A sve je tako otmjeno. Uredno popeglane hlače i košulja, lijepo zavezana kravata, smeđi remen usklađen sa smeđim cipelama. Popeglana i uredno složena platnena maramica koju je upravo izvukao iz džepa i prešao njome po čelu kako bi obrisao znoj. Maramica koja je pokrenula bujicu emocija koje su se baš u ovom trenu odlučile spustiti niz moje obraze i zaustaviti kao mali slani biseri na rubu mojih usana. Većina  suputnika spava dok latino taktovi upotpunjuju nestvarno lijepe prizore karipske obale. A ja plačem i ne mogu zaustaviti suze, a istodobno se smješkam. Znam, zvuči kontradiktorno i u neku ruku manijakalno, ali je istina. Kao susret s nekim davno izgubljenim rođakom za kog si davno zaboravio da postoji i nisi ni znao da ti nedostaje sve dok ga nisi ponovno sreo.

Moja  baka je peglala takve maramice mom didi. Nosio ih je u džepu vatrogasne uniforme kad bi išao na sastanke, kad bi skupa išli na preglede kod liječnika. Dodala bi mu jednu takvu iz svoje torbe ako bi svoju zaboravio. Možda još nisam ni krenula u školu kad je baka prvi puta dopustila da jednu takvu maramicu i ja popeglam za didu. Kuhinjski stol prekriven zelenom dekom i bijelom plahtom, narančasto-bijela Iskra Kranj pegla sa bijelo-crnim pletenom zaštitom za kabl, jedna mala brabljava djevojčica sa šiškama i  crvenim mašnama na kikama u kratkim hlačicama koje otkrivaju pošteno izguljena koljena.

Tri desetljeća kasnije srećem se s tom malom tvrdoglavkom. Gledam je u odrazu na prozoru autobusa. Malo se promijenila, čini se kako je odrasla. Sada ima kratku plavu kosu, ne vidim joj oči jer su skrivene lećama sunčanih naočalama, ali odaje ju pokret usnama kad su nam se pogledi sreli. Stisnula ih je kao nekada kad je puna prkosa odbijala razgovarati i durila se prije nego bi se nasmijala. Prepoznala sam ju baš kao i ona mene. Dovoljno za osmijeh. Jedan dugi, iskreni osmijeh.

“Dragi moji, dobro došli u kubansku prošlost. Dobro došli u Trinidad.” Patricia je uputila pozdrav na ulasku u grad.

“Dobro došla sebi, Dunja.” ponovio je moj eho.

Kubanci možda nemaju širokopojasni internet, niti im se na telki vrti milijun reklama o detergentima koji rublje čine bijelijim nego je bilo kad je kupljeno, coca colu kao sinonim sretne obitelji i najnoviji model automobila koji ima vlastiti wi-fi. Prava je istina kako oni to ni ne trebaju. Oni su previše pametni da bi si dopustili da im to postane bitno. Oni imaju jedni druge i imaju osmijeh na licu.
Život je težak. Jednako težak svima od nas. Meni i tebi jer ujutro moramo ustati i ići na posao kako bismo mogli platiti stanarinu, kredit, priuštiti neka zadovoljstva. I njima je težak. Jer i oni imaju svoje brige. Život je težak. Ali život je i lijep. I oni to znaju. Mi smo ti koji su si dopustili da to zaboravimo…

Hvala Kubi što me je vratila u izgubljeno djetinjstvo. Dane kada je sreća bila čokoladna bananica u maminoj torbi kada se vraćala s posla, hodanje bosih nogu po travi i šljunku, igranje domina u hladovini orahovih grana u dvorištu… dio života koji je prekinut dok je bio još mali cvijetni pupoljak i takav ostao zarobljen iza nekih definicija demokracije, nezavisnosti, nacionalnog identiteta.  Dio života koji i dalje postoji daleko od nas. Toliko daleko da smo ponekad spremni dati mu epitet  zaostali. A istina je kako je toliko sofisticirano jednostavan da ga je teško dosegnuti iz naše perspektive kompleksnosti i lobotomizirajuće egocentričnosti.

Nadam se kako Kuba to nikada neće izgubiti.

FullSizeRender

“Znaš, prošle godine smo imali rekordan broj dolazaka turista. Netko je proglasio kako će se Kuba promijeniti i kako se sada mora na Kubu prije nego ju okupiraju Amerikanci. Mislim, super je to zbog dolaska turista. Ali čista glupost. Nemaju Amerikanci ovdje što raditi. Ako treba, spremni smo za novu revoluciju. Eto, što su kapitalizam i Amerikanci učinili dobroga bivšoj Jugoslaviji? Vi ste nam primjer i ne želimo završiti kao vi…”

Barem netko uči od nas kad već nismo spremni učiti sami od sebe.

Okrećem se i ponovno bacam pogled na ovo zavodljivo safirno nebo i grane palmi koje vjetar neumorno njiše. Zamišljam dvoje kako sjede na ovoj pješčanoj plaži i sjetnim pogledom gledaju kako Sunce uranja u pučinu. Hrvatska i Srbija opijeni kubanskom ležernošću pomiješanom  sa okusom ruma i domaćih cigara, prisjećaju se nekih zajedničkih trenutaka. Onih blještavih dostignuća, ali i onih manje sjajnih crtica iz zajedničke prošlosti.

“Zašto  smo se odjednom prestali voljeti i počeli mrziti?”  upita ona gledajući ga ravno u oči.

“Ne znam… ali bolje da to ne priznamo drugima. Ispast će neozbiljno i glupo.”  odgovori on pomalo posramljeno.

“Slažem se. To je najmanje što nam treba… Nek’ to bude naša tajna.” doda ona i zagonetno se nasmije.

“Budimo realni. Sanjajmo nemoguće.” (Ernesto Che Guevara)

FullSizeRender (1)

Bonus  kubanska cigara za sve kitaroviće, vučiće i ostale –iće kojima mladi odlaze iz zemalja:

“Koji bi bio razlog zbog kojeg bi otišao iz Kube?” upitasmo Alexa.

“Zašto bih išao? Ja nikada neću opet otići iz Kube…”

Smijte se Kubi jer još živi svoju utopiju. Njena mladost ne želi otići.
Pušite si svoju demokraciju i kapitalizam dok vam mladi odlaze.
Kuba se smije vama.

IMG_4514

Ovo je za:

Alexa, mog kubanskog brata i njegovog brata koji me učio plesati salsu.
Jesusa iliti Mitcha, moju duhovnu vertikalu zbog kojeg sam xy puta dopustila valovima da me potope ne bi li on skočio u vodu i spasio me. Ostala sam živa, a i on bome ostao suh.
Barmena koji mi je pripremao Cubu – ubica – Libre u kojoj je možda bilo dvije-tri kapi cole (nikad nije štedio na rumu).
Marka i Bojanu, moje kumove i moju La Familiu.
Mladenku, moju najbolju prijateljicu, suputnicu i cimericu na putovanjima koja zna fotkati tako da i ja na pokojoj slici ispadnem fotogenična.
Mene, i moju dušu.

I za svih ostalih 11 i nešto milijuna Kubanki i Kubanaca koji su zaslužni za moj osmijeh kad mislim na njih i njihovu zemlju.

Hasta luego, amigos. Hasta la victoria siempre!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s