Korporativno uklizavanje

Nećemo se lagati. Sve su firme iste. Barem one multinacionalne. Gotovo desetljeće i pol koje sam preživjela u njima daje mi pravo za takvu izjavu, a valjda i neki kredibilitet mom zaključku. Nije da sam do toga zaključka došla danas. Nisam bome ni jučer. Ima tome već nekoliko godina. I već sam o njima mogla napisati knjigu u par svezaka. Toliko dugu da bi se bi Tolstojeva djela u odnosu na nju mogla klasificirati kao poezija.

Romantika (2)

U mom poslovnom životu odavno nema romantike. Lažem. Ispravak netočnog navoda. Postoji romantika i limitirana je na jedan dan mjesečno. Onaj dan kad na bankovni račun sjedne plaća i nakon par sati se realocira na neke druge račune. Čitaj: stanarina, režije, kredit i ostale „udomitelje“ sličnog tipa. Kako račun mršavi, tako i romantika isčezava. Sve do slijedećeg spoja za točno mjesec dana. Ne bih da me se krivo shvati, nije da kukam. Jer, ako je suditi po svim onim silnim savjetima sa internet portala i iz raznih bestsellera koje sam pročitala, kad bi mi zaista i baš baš bilo tako loše, onda bih nešto promijenila. Hm… ili mi nije tako loše, ili nemam ono što kao žensko u fizičkom smislu ionako nemam, ili su mi mama i tata zaboravili reći kako imam milijune na računu kojim ću moći upravljati kad postanem punoljetna. Peh. Već sam proslavila duplo punoljetstvo, tako da izgleda kako ni ova treća opcija zapravo nije neka opcija. Možda mi zaista nije tako loše?

Onako, iskreno rečeno, kad pogledam platnu listu, onda i nije tako loše. Ali to je ionako samo jednom mjesečno. Kao menstruacija. Ponekad te razveseli kad dođe, pogotovo ako je na vrijeme. U ostale dane uglavnom si postavljaš retorička pitanja:

Jel’ ovo neka zajebancija?
Kako je moguće da netko tako debilan sjedi na toj poziciji?
Jel’ oni misle kako sam idiot?
Zar nitko ne vidi tko radi, a tko ne radi?
Do kada ću dopuštati da me j*** u zdrav mozak?

Kad sam već počela o seksu, krenimo prvo od njega. Ionako kažu kako seks sve prodaje. Tko zna, ako odlučim ovo objaviti, možda netko i pročita ove retke?

Seks u korporativnom svijetu? Svakodnevno. Više ga je nego u bilo kojoj javnoj kući. Doduše, ne znam što kažu statistike o tome, ali nekako se usuđujem tako zaključiti.
Za seks u jednoj korporaciji nije bitno na kojoj si poziciji, koje si rase i nacionalnosti, koliko si iskusan i koliko si partnera promijenio. Seksa jednostavno ne manjka. Istina, u početku karijere je bilo malo drugačije. Mlad i naivan mislio si kako dolazi samo sa vrha. Kroz godine iskustva shvatiš kako dolazi iz svakog smjera. Zato bolje ti je – čuvaj leđa! Nikad ne znaš tko će uklizati kao Ronaldo i opalit ti jedan po mozgu.

S godinama se nekako navikneš. Nakon desetljeća i pol shvatiš kako si se i ti na neki način uvukao u taj lanac. Sofisticirana prostitucija. Sve se nešto kao odupireš, a ustvari lažeš samoga sebe. Hajde, na početku sam napisala  – nećemo se lagati. Dio si toga. Daješ se kao prositutka za onaj jedan dan romantike mjesečno na koji možeš računati. Daješ se za plaću.
Dopuštaš neradnicima da kupe vrhnje za koje si ti mjesecima tukao mlijeko. Kao mazga vučeš uzbrdo sve poslove koje ti natovare na leđa. Kao fino odgojeno dijete, još se i zahvališ kad ti dodaju malo više jer svi cijene  što ti si ta mazga koja može povući više tereta. Malo staneš kako bi odmorio iskrivljenu kičmu, ali kako ne bi bio beskoristan, i tu se serviraš kao na dobro ulaštenom pladnju kako bi se svaki kompleksaš slobodno mogao poslužiti ne bi li tebi malo bildao svoj ego. Onda nastaviš dalje.

GoodMorningBoss (2)

Čujes neku buku i tutanj, ali se ne okrećeš jer se držiš svoje rute i nekako si si zadao vlastiti cilj kako ćeš ovog puta napraviti koji kilometar dalje. Onda vidiš kako pored tebe prolazi auto. Eto jednog uvijek zaposlenog kolege koji se vozi prema brdu u kočiji kojom upravlja neki s vrha.  Viri on tom vozaču iz čmara, samozadovoljno se smješka sa samog vrha Maslowljeve piramide i ručicom ti maše u znak pozdrava.

–  Gle, dva debila – pomisliš si, klimneš glavom dok prolaze (kao uzvraćaš pozdrav jer kućni odgoj je kućni odgoj) i nastaviš.

Hodaš tako, analiziraš svoje korake i pričaš sam sa sobom. Opet si postaviš pitanja. I daš si odgovore:

Jel’ ovo neka zajebancija? Je.
Kako je moguće da netko tako debilan sjedi na toj poziciji? Malo tko je toliko velik da se ne može uvući u baš ničiji šupak.
Jel’ oni misle kako sam idiot? Misle.
Zar nitko ne vidi tko radi, a tko ne radi? Nitko.
Do kada ću dopustati da me j*** u zdrav mozak? Dok ne otplatim kredit i ne skupim lovu za svoj privatni posao.

UPOZORENJE! Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.

Kick_Lick

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s