Losing my religion

Prošlog vikenda moji su nećaci primili sakrament prve pričesti. Isti oni nećaci koji su se rodili prije gotovo deset godina. Kad sam bila mlada i sretno neudata. Na pitanje “kad se ti misliš udati?” tada sam odgovarala sa “jedne subote”.
Deset godina kasnije dajem isti odgovor na isto pitanje. I dalje sam mlada i sretno neudata. Definitivno tema za neki od slijedećih postova. Ili nekoliko njih.

Dakle, prva pričest.

Crkva u jednom predgrađu Slavonskog Broda. Nešto kao moderna gradnja, ali arhitektonskog stila kojeg je teško definirati. Dupkom ispunjena vokalima skromne rezonancije (ja pri vrhu liste, ali dovoljno samosvjesna da pjevam na „mute“), mirisom naftalina duboko utkanim u oprave dugogodišnjih vjernih posjetitelja i ponekom „gostujućom“ rečenicom koja dotakne srce i potakne pozitivne emocije. Ako se izuzme crkva Sv. Petra u Vatikanu, Santa Maria del Fiore u Firenci, Stephansdom u Beču i ona katedrala na 5. Aveniji u New Yorku, može se reći kako su prošle godine otkad sam pohodila u Božji hram. Pokoru za to sam odradila u obliku sat i pol vremena stajanja u štiklama proteklog vikenda. Idući put – patike (ako ti smeta ovaj naziv široko raširen po Slavoniji, onda si poslijednju riječ čitaj: tenisice).

Prije nego prijeđem na stvar, pojasnit ću kako ne bi bilo zabune pri čitanju teksta. Nemam ništa protiv crkve. Crkve kao sinonima za vjeru. Crkva kao organizacija? To je već druga priča.

zalazak sunca

Moja prva retorička pitanja vezana uz crkvu pojavila su se u ranoj fazi puberteta. Otprilike onda kada sam prvi put čula za tečaj priprave za brak koji budući mladenci pohađaju kako bi se mogli vjenčati u crkvi. Tečaj priprave za brak. Voditelj je svećenik, u katoličkoj crkvi zavjetovan na celibat. Staž u radnoj knjižici braka – nula, niente, zero. Interesantno. Danas kažu kako navodno svaki četvrti brak završava razvodom. Pitam se, pitam… zašto?

Slijedeća stvar koja me od tada intrigirala su tekstovi iz Biblije u kojima su glavni likovi bili sami u danoj situaciji, a one su ispričane do najsitnijih detalja. Recimo Mojsije i gorući grm. Ok, mogao je on prepričati pa netko zapisati. Ako to i uzmemo kao službeni način predaje, onda moramo računati i na to kako se usmenom predajom puno toga ili izgubi ili doda. Rekla – kazala predaja u današnje vrijeme izgleda tako da priča započne s malim kamenčićem. Veličine otprilike onoga koji taman zapne za utore na džonu cipele i onda struže po asfaltu par ulica dok se ne odvažiš i napokon ga, napola nervozan, ne isčupaš i mirno nastaviš dalje. Nakon desetak prepričavanja, onaj tko čuje priču čuje nešto sasvim drugo. Odronilo se kamenje na Velebitu. Otprilike tako nekako. Pa sad, ako je Mojsije pričao s Bogom na Sinaju prije par tisuća godina, a najstariji pisani trag o tome potječe iz otprilike 4. stoljeća… Samo se pitam. Retorika, ok?

Vjerujem li u nešto iznad nas? Definitivno. Vjerujem li kako postoji nešto nakon života u ovom obliku kakvog znamo? Neupitno. Ono u što pak nisam sigurna je način na koji se sve to definira i tumači. I ne, nisam skeptik. Samo volim razmišljati. Neki moji prijatelji bi rekli, čak i previše. Možda je to uzrok mojim brojnim životnim retorikama.

Vratimo se na ovu pričest. Nećaci su se pripremali na nju otkad su krenuli u školu. Intenzitet se pojačao u poslijednjih godinu dana. Nauči na vjeronauku ovo, nauči ono. Na misu obavezno svake nedjelje. Rekoše mi jednom prilikom kako je svećenik rekao kako je izostanak s nedjeljne mise je smrtni grijeh. Osobno me to malo zabrinjava jer ako krenem zbrajati sve nedjeljne mise s kojih sam izostala, na dnu pakla su građevinski radovi. Kopaju nove krugove specijalno za mene i meni slične. Nadam se kako su ishodovali sve potrebne dozvole i uredno sredili papirologiju. Ne bih htjela da imaju problema zbog mene.

Nakon silnih priprema i ispunjavanja svih uvijeta potrebnih kako bi se jedne svibanjske nedjelje obukla bijela haljina i primila hostija, rezultat koji je ovaj “odgojni” pristup donio može se sažeti u citat mog nećaka:

“A valjda će i to proći.”

I eto – prošlo je.

Malo stado je jedva dočekalo da prođe i veseli se što je prošlo. Tako se „odgajaju“ naraštaji novih vjernika. Njihov zarazni entuzijazam jamči dugoročnu privrženost crkvi.  Motivacija zastrašivanjem.  Definitivno pali. Pokazale su to brojne studije. Iznimno visoka stopa kontraindikacija.

E, upravo to je moj problem sa crkvom. Stavljanje individualnih interpretacija visokopozicioniranog pojedinca iznad univerzalnih i temeljnih vrijednosti. I licemjerje. Ono o kojem svakodnevno čitamo i slušamo po raznim medijima. Ono na koje se i sam papa Franjo (inače jako cool lik, ako se mene pita) osvrnuo: “Bolje biti ateist, nego licemjerni vjernik.”

Jezikom moje struke, rekla bih kako je crkvi pod hitno potreban jedan dobar brand manager. Tipičan primjer zastarjelog branda kome su prodrmani temelji i rapidno gubi lojalnost i potrošače. A u današnje doba proizvod definitivno sam po sebi nije dovoljan. Steve Jobs je davno postavio temelje današnjem obliku konzumerizma:

“Ne prodajem proizvode, nego emocije.”

Istina je, mora se priznati, kako crkva ipak prodaje emocije. Doduše, nisam sigurna imaju li željeni predznak. Ali dosta je njih pa nek’ se  sami bave svojim jednadžbama. Sve je ovo samo moja retorika.

Prošlog vikenda moji su nećaci primili sakrament prve pričesti. Isti oni nećaci koje je jedan svećenik odbio krstiti jer su djeca iz epruvete.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s