La vita è bella. Iliti – svi smo mi Luca Azzurro.

Na terasi “mog” kafića sjedim i pijuckam svoj drugi današnji cappuccino. Lijevo od mene more, desno glavni trg ovog gradića, a ispred mene uska cesta kojom bi u slijedećih pola sata trebala proći jedna crna Alfa Giulietta s dva carabiniera. Taman u pravo vrijeme kako bi mi njihovo “Ciao bella” i osmijeh zasladili cappuccino kao ona mala čokoladica koju, za razliku od ovdje, u nekim drugim gradovima dobiješ uz kavicu. Nemam razloga buniti se pa eto malo piskaram.

Uklizala sam u drugi tjedan svog boravka na jugu Italije. Jugu koji je multidimenzionalno nadmašio moja inicijalna očekivanja. Došla sam ovdje učiti talijanski i skupljati autohtone recepte kuhajući s lokalnom nonnom. I jedno i drugo napreduju bolje od planiranog, hvala na pitanju.

A i jug se ispostavio još malo topliji od sjevera. Ne samo po pitanju atmosferskih uvijeta nego i po pitanju topline ljudi. Osim toga jug je i višlji od sjevera. If you know what I mean.

IMG_7012

Moja romansa sa Italijom započela je još ’94. godine kada sam dva tjedna boravila u jednom mjestu u okolici Milana. Bilo je to vrijeme kada su se slušale kazete (da, kazete) Erosa Ramazzottija i pjevušilo stihove njegove Cose della vita iako se nije točno znalo o čemu pjeva. Nešto ljubavno, zar je bitno? Bilo je to i vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva koje smo zdušno pratili u večernjim satima s domaćinima. Nekad uz večeru, nekad nakon nje jer su se tekme igrale u SAD-u. Fasciniralo je s koliko emocija se te utakmice prate. Ne samo kad je u pitanju društvo za stolom nego i sami televizijski komentator koji je ton glasa dizao na otprilike 80 decibela u trenucima kad bi domaći igrači ubacivali loptu iz outa. Što su bliže šesnaestercu, to ti se čini kako trebaš čepiće za uši. Ali ni  to nije ništa dok glava obitelji, la mamma naravno, ne udari šakom o stol i krene zazivati Svevišnjeg jer je Roberto Baggio upravo tukao pored gola. Nusprodukt mog tadašnjeg boravka u Italiji bio je tako poster Roberta Baggia, dakako u prirodnoj veličini (što, ruku na srce, i nije bilo nešto visoko). Ne zaboravimo ni Paola Maldinija i njegove plave oči. Dres repke sam kao kupila bratu, ali sam ga ponekad i ja nosila unatoč tome što je bio nekoliko veličina veći o moje. Posuđivala sam ga dok ga brat nije propalio cigaretom, sram ga može biti još i danas zbog toga.

Do kraja prvenstva navijala sam za Italiju. Da, naravno, gledala sam i to finale. I ne, nisam ga zaboravila. Franco Baresi je prvi kiksao penal… a na kraju je zlatni repić  Baggio ispucao poslijednju slamčicu nade za azzurre visoko iznad gola i nakon toga ostao plakati pognute glave s rukama na bokovima dok su Brazilci plesali sambu. Kako bih mogla zaboraviti? Brat je navijao za Brazil i slijedećih par dana puštao njihovu mjuzu kako bi se naslađivao mojima mukama.  Te sam se večeri i ja rasplakala zbog poraza. A tata, kao glas razuma, me poslao u moju sobu na spavanje uz sugestiju kako bih se mogla malo „srediti u glavi do jutra“.

Il giocco di calcio. Iliti – nogomet.

soccer

Slažem se kako nogomet nije tipični sport za jednu curu. Ali kad imaš starijeg brata kojem je uvijek falio četvrti igrač dok je naganjao loptu sa susjedima, onda ti nogomet valjda od  malih nogu uđe u vene. Ponekad smo brat i ja znali zaigrati nogomet i jedan na jedan. Iz tog perioda najdraže mi je sjećanje o mom ispucavanju kornera u kojem je zamalo nastradala noga bansega (stroj za rezanje drva). Iz sve snage sam opalila po njoj umjesto po lopti. I nekih pola sata kasnije završila na hitnoj pošto na nogu više nisam mogla stati. Vratila sam se šepajuci samo sa elasticnim zavojem. Sva sreća pa imam jake kosti. Tati sam kutijom cigareta platila alibi za liječnika o tome kako sam zaradila oteklinu na desnom stopalu.
Da sam bila samo malo preciznija u izvođenju tog kornera (čitaj: da sam zapravo udarila loptu), bio bi to baš lijep gol. Vjerujte mi na riječ.

IMG_6952

Nakon mog povratka iz Italije tog ljeta gospodnjeg ’94., nogomet je postao još draži. Zbog toga je u godinama koje su slijedile ipak najviše ispaštala mama. Jer ona je morala sjediti i dosađivati se svaki put kad bi na telki bila neka utakmica. Brat, tata, dida i ja smo uvijek gledali nogomet. Baku telka nikad nije previše zanimala. A mama je uvijek bila u raspoloženju „kad ću ja moći gledati nešto po mom ukusu?“ iako je to realno mogla na drugom televizoru samo što antena nije baš hvatala sve programe tako dobro kao ona u dnevnoj.
Kad odrasteš, shvatiš kako ti, između ostalog, nedostaju i ti trenuci. Pogotovo legandarne izjave mog dide kad bi komentirali propoštene šanse.

 – E da. Da ćuko nije srao, zeca bi uhvatio!

Isprika ukoliko ova izjava smeta nekim finim njuškama koje čitaju ove retke. Ali morate priznati kako u njoj ima ima puno životne istine i kako skriva u sebi duboku mudrost.

Prošlog sam vikenda imala priliku gledati kvalifikacijsku utakmicu Italije za slijedeće Svjetsko prvenstvo s lokalnom ekipom u kafiću ovdje u Kalabriji. Što se tiče prijenosa, a i emocija gledatelja, čini se kako se ništa nije promijenilo u poslijednjih nešto više od dva desetljeća. Pobjedili su pa nitko, uključujući i mene, nije plakao. Upravo suprotno – slavilo se. A moja strast prema nogometu, kao i poznavanje sada već legendi domaćeg nogometa, pokazali su se kao veliki plus. I mamac za uglavnom generaciju koja se rodila oko te za mene važne ’94. godine.  Nećemo sada u detalje, bit će nekih drugih prilika.

Prošetam tako neobavezno po vijestima dok, između dopodnevnih i večernjih obveza, upijam zrake sunca i hladim pozadinu u kristalno čistom Tirenskom moru. Piše se o raznim kvazi aferama. Navodno se pojavio novi virus koji potiče gubitak pamćenja. Većina se ljudi ismijava, neki su navodno bijesni. Osobno ne znam kako se postaviti prema temi jer vjerojatno sam poslijednja koja ima pravo išta komentirati o gubitku pamćenja. Slikovitosti radi, evo primjera.
Slovim u obitelji kao netko tko ima itekako dobru memoriju i pamti neke situacije do najmanjih detalja. Kako se zvao, naprimjer, sladoled koji sam konzumirala na ljetovanju prije nego sam krenula u školu (Čoko Moko, ako nekoga zanima. Inače na velikom kartonskom cjeniku bio je otisnut u gornjem  desnom kutu). Ili recimo priča o sivo-žutoj boroleti s plavim slonićem koja je umalo skliznula u more kad mi je noga propala kroz rupu na drvenom mostiću u kampu. Postoji puno takvih sjećanja od kojih me realno dijele više od tri desetljeća života.

Ali ovih dana mi se čini kako ima neke istine u glasinama o ovom virusu. Ne vjerujem kako hara samo u Hrvatskoj. Ponijela sam službeni kompjuter na godišnji jer sam imala najbolju namjeru dovršiti nešto za našeg Capo di tutti. I zaista jesam. Samo par sati nakon što sam sletila i smjestila se ovdje, nadobudno sam ga uzela kako bih odradila što trebam i u miru provela ostatak godišnjeg. Crni ekran ispred mene, traži pin kako bih se ulogirala. Ukucavam taj četveroznamenkasti broj svakog dana. Pardon, svakog radnog dana. Puno češće nego pin za bankomat. Sjedim pred ekranom i gledam u njega. Gleda ekran u mene. Pokušaj prvi. Error. Pokušaj drugi. Neće ići. Pokušaj treći. Jok. Zaključah kompjuter prije nego sam ga otključala. Cijelu večer sam prebirala po memoriji i kombinirala četiri znameke za koje sam bila spremna jamčiti životom kako su dio šifre. Bila je to scena poput one u mojoj mi moja najbolja frendica kad mi pojašnjava kako se zove vlasnik jednog lokala koji mi je preporučila:

  • Lik se zove Zoran, Zlatko, Zdenko… Uglavnom, nešto sa Z.

Čovjek se zapravo zove Vladimir, ali nećemo sada tjerati mak na konac.

IMG_7020

Uglavnom, vratimo se na temu. Razapeše mediji, što domaći što strani, tog jednog sportaša. Ilustracije radi, recimo, nogometaša (pošto mi je to najdraži sport). Čovjek, nazovimo ga Luca Azzurro (pošto volim Talijane), je zaboravio neke stvari.

Luca, znam kako ti to ništa ne znači, ali ja te razumijem. Evo i ja, sinonim za besprijekornu memoriju, dokazala sam kako je moguće zaboraviti. Zaboraviti je ljudski.

Nek’ baci na tebe kamen onaj tko nikada ništa nije zaboravio.

Čitava jedna nacija koja pati od kolektivnog zaborava oko puno, puno bitnijih stvari nego što je tvoja amnezija nema ti što predbaciti. Ne samo da su zaboravili neku svoju daleku prošlost i uporno je pokušavaju ispisati na neke svoje načine, oni brzinom svjetlosti zaborave stvari svježije od svježeg sira (osim ako nije iz najvećeg domaćeg trgovačkog lanca, ona je upitna ta njegova svježina).

Neki potpišu izjave i ovjere ih kod javnog bilježnika pa ih već idući tjedan zaborave. Zaboravi to i nacija. Neki koaliraju malo s lijevim krilom pa kad ono pukne, uđu u vezu s desnim. Zaboravi i to nacija. Takve bitne stvari, koje ih se itekako tiču i na koje mogu utjecati, oni zaborave. A tebi zamjeraju što zaboravljaš ono što ih se realno zapravo i ne tiče i na što nemaju nikakvog utjecaja.

S druge strane, zašto bi razbijali glavu i koristili je za ono zbog čega je i imaju (naprimjer za: razmišljanje, promišljanje, smišljanje, … načina kako bi mogli svojim potomcima ostaviti barem mrvicu bolju budućnost) kad mogu kratiti vrijeme prepričavanjem onoga što si ti zaboravio. To će im sigurno sutra platiti kruh i mlijeko, a oko petnaestog u mjesecu i režije. Danas si kriv ti, sutra netko drugi… Napad je najbolja obrana, zar ne? Barem je tako pisao Gary Lineker u onoj knjizi o nogometnim strategijama i taktikama koju sam čitala kao adolescent.

Slutim kako ono što si ti zaboravio ima svoju cijenu. Pretpostavljam od nekoliko nula, ispred zareza za decimale. Realno, ja bih zaboravila i za puno manje. Neki (čitaj: većina nacije) zaboravljaju i gratis. Čak i plaćaju za svoj zaborav samo što to ne kuže jer im nitko u udarnom terminu na tv-u nije pročitao to kao vijest s blesimetra.

‘Ajmo ne biti licemjerni.
Svi smo mi na neki način Luca Azzurro.
Nek’ baci kamen prvi koji nije.

Kažu kako se tamo u domovini privodi zbog objava na društvenim mrežama. Nisam nikog prozivala, pišem tako neku svoju laganu fikciju. Trenutak inspiracije. Sunce, more, sol…
Za svaki slučaj: ukoliko misle slati nekoga po mene, ako ne tražim puno, nek’ izdaju neku međunarodnu tjeralicu dok sam još ovdje u Italiji. Još nisam poravnala sve račune sa onima iz crne Alfe Giuliette. Pa što ne bismo spojili ugodno s korisnim?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s